Tijekom zadnjih petnaestak godina u Hrvatskoj se projektiraju i grade kampusi, zgrade fakulteta, knjižnice i drugi sveučilišni programi u razmjerno intenzivnom ritmu koji sigurno znači nadoknađivanje zaostataka koji su se nakupljali desetljećima, no čini se da taj proces često nije dovoljno povezan s naprednijim predodžbama o tome što bi sveučilišta danas trebala i mogla biti. Sigurno je da gradnja zgrada ne znači i gradnju društva znanja, a projekti, programi i projektni odgovori koje viđamo u Hrvatskoj prilično su konvencionalni i ne otvaraju hrabrije vizije života akademske zajednice. Jednako su važna otvorena pitanja o tome može li se izgradnja sveučilišnih zgrada iskoristiti i za izgradnju grada, te u kojoj mjeri realizacija izoliranih kampusa utječe na smanjivanje urbane vitalnosti povijesnih jezgri koje već gube dio svojih sadržaja. Ideje za kampuse u Rijeci, Osijeku, Zadru i Zagrebu koje su u realizaciji ili pred realizacijom, novijeg su datuma. Samo kampus u Splitu ima nešto dužu povijest koja seže do paradigmatskog projekta Split 3 s prijelaza 1960-ih na 1970-te.